Još korak do sreće

155
Vesti
I dalje u kući bez svetla: Porodica Jelić sa Hidom Muratovićem

Kada su im nakon decenija života u oronuloj brvnari bez vode, kupatila i struje, čelnici EPS-a i naši čitaoci iz celog sveta pre tri godine sagradili novu kuću, udaljenu kilometar i po od stare, i do nje doveli vodu i struju, Svetlana i Darko Jelić iz sela Janturine na Pešteru, nisu ni slutili da će njihovih sedmoro mališana: Mišo, Miloš, Marko, Marjan, Marija, Marijana i Milica i leto 2022. godine dočekati u mraku i domaće zadatke pisati uz svetlo sveće i petrolejke. Što je još gore, kraj mukama ove siromašne devetočlane porodice, koja se svim silama trudi da ostane na svom kućnom pragu i živi od stočarstva, još se ne nazire.

– Kad smo dobili ključeve od nove kuće, površine oko 50 kvadrata, sa kupatilom o kome smo celog života sanjali, našoj radosti i sreći nije bilo kraja, verovali smo da su nas dobrotvori iz Sjenice, Novog Pazara, Beograda, Beča, Berlina, Sidneja, Toronta i Ciriha izvukli iz siromaštva, da nam dolaze bolji dani i da počinjemo jedan lepši i za našu decu perspektivniji život. Na žalost, ispostavilo se da je naše radovanje bilo preuranjeno, prošle su od tada tri zime, a mi smo još u oronuloj brvnari bez svetla, živimo istim životom kao pre tri decenije – priča Svetlana Jelić i dodaje:

– Još se nismo uselili jer nismo u stanju da kupimo: šporet, frižider, sto, stolice, nekoliko ležajeva i drugi najnužniji nameštaj. Za sve to potrebno nam je oko 3.000 evra, pošto jedva preživljavamo i školujemo pet đaka-pešaka, ništa ne možemo da uštedimo, ako prodamo nekoliko krava i ovaca, nećemo imati od čega da se prehranjujemo – naglašava Svetlana i ističe da su sve oči njenih mališana i dalje uprte u dobre ljude i pomoć koja bi brzo mogla promeniti njihov život.

– Nama dobrotvori pomažu dve i po decenije, beskrajno smo im zahvalni, čitaoci Vesti su nam najviše pomogli da opstanemo na pešterskoj vetrometini, u bespuću na samoj granici Srbije i Crne Gore. Iz Janturina su se svi odselili, mi nismo hteli, ni imali gde da odemo. Ovde smo rađali decu i maštali o boljem životu do koga nam je ostao još samo jedan korak. Nadamo se da će nam dobri ljudi pomoći da se konačno uselimo i da naši mališani žive bar približno kao i druga deca širom Srbije – ističe Svetlanin suprug Darko.

– Odem po nekad u novu kuću da se okupam, kupatilo je završeno, dobrotvori su nam kupili i veš-mašinu i da napunim mobilni telefon, pošto na podu i među četiri zida ne može da se spava, uči i živi, uvek se tužan vraćam u našu brvnaru gde su uslovi za život više nego loši – priča Mišo Jelić, Svetlanin i Darkov najstariji sin.

Humanitarna akcija je dugo trajala.

– Duže od dve i po decenije, zajedno sa Vestima, vodio sam akciju da porodica Jelić dobije struju, a potom i kuću, mnogo ljudi iz celog sveta nas je podržalo i od srca pomoglo, hvala im na humanosti i ljudskosti, do sada je u bolji život Jelića uloženo oko 20.000 evra, na žalost, još nedovoljno i za njihovu pravu radost i sreću. Zato pozivam sve dobre ljude iz cele dijaspore da nam pomognu da akciju završimo do kraja – poručuje poznati novopazarski humanitarac Hido Muratović.

Čekaju useljenje: Mali Jelići sa majkom

Bez crtaća i utakmica

– Mi nikada nismo bili u prilici da pogledamo crtani film, utakmicu ili neku muzičku emisiju, telvizor i kompjuter smo videli u školi, voleli bi da ih imamo kući, i kad bi ih dobili ništa nam ne bi značili, u staroj kući nemamo struju, u novoj ništa osim zidova – jada se Marko Jelić, učenik sedmog razreda osnovne škole u udaljenim Barama.

Marko i Mišo Jelić u kuhinji

Još spavaju na Marijinim foteljama

Nakon teksta u Vestima, porodici Jelić je svojevremeno pomogla i Marija Šerifović kojoj nije bilo teško da sa majkom Vericom lično ode u jedan beogradski salon nameštaja i da najmlađim Jelićima (tada ih je bilo četvorica) izabere i kupi i po ciči zimi i kombijem na Pešter pošalje fotelje-ležajeve i svu posteljinu.

-Još spavamo na Marinim ležajevima, nikada nećemo zaboraviti njenu dobrotu, nadamo se da ćemo uskoro moći da je gledamo i u našem domu – ističe Mišo Jelić.

Original Article