Dobro pošli, a slabo završili

372
Nikola Bilić
Otac Nikola ispred manastira Žiča

Nešto razmišljam, pa hajd’ rekoh da stavim na papir. Da presavijem tabak i napišem.

Posmatram život i rad ovde u Australiji, na crkvenom planu. Ovih godina naša Eparhija je proslavila 70 godina rada i postojanja naše Crkve na ovom Kontinentu.

Sve je to lepo rečeno i propraćeno, ali ima i mnogo šta da se doda. Pogotovo negativnog, ali sa namerom da deluje pozitivno na čitaoce.

Na proslavi se kaže sve najbolje kako je to počelo od nule, kako su vernici davali kapom i šakom. Da, to je tako, ali ako pogledamo i kažemo da postoji druga strana medalje.

Pisao sam i govorio na mnogo mesta, pa i na TV Hram u Beogradu i lepo i samo malo pomenuo ružnog, da bi to delovalo na dušu slušalaca pozitivno. Samo pozitivno.

Pa, šta bi to konkretno bilo. Ako pogledamo rad pojedinaca u nekoj od parohija videćemo da su dosta lepo počinjali, a nisu uvek nažalost lepo radili, niti završavali.

Na početku su bili puni poleta, snage i volje, a onda je to nekako znalo da splasne.

Da ne nabrajam razloge koji možda imaju i nemaju opravdanja, ali da idemo dalje. Nekako su hteli da sebe ovekoveče samim tim što se u njihovoj kući osnovala crkvena jedinica, što je bio prvi predsednik crkvene jedinice, što je među prvima dao poveći prilog itd.

Priča mi jedan čovek iz Severne Makedonije, kako su kupili hram na Nju Farmu. I neko je dao prvih 500 dolara za otplatu.

Više nikada nije davao, ali je uvek govorio kako je među prvima “dao 500 dolara”. On je smatrao da je sebe ovekovečio kao priložnika, dobrotvora ili ktitora.

Ovde ne bi bilo od velike koristi pozvati se na latinsku izreku: “Ko odmah daje duplo daje”.

“Nije roditelj onaj ko rodi nego onaj ko othrani”, kaže narod.

Znam takvih primera iz ličnog života – “dao sam ja”, “dao je D. G”, “dao je D. I.”, “to je naše”, “vi komunjare ovde nemate mesta”…

Svu novovodošlu emigraciju su “krstili” imenom komunjara, čak i nas sveštenike, dok drugi nisu tako činili. Onda su njihova deca otišla iz Crkve iz tih razloga – “ako ćemo se deliti i razgoniti neću u tu crkvu makar bila moga oca, ako je takva ne treba mi”…

Možda je u Srbiji malo lakše po tom pitanju. Kad se naljuti parohijanin jedno vreme, eto ga opet u hramu. Ovde nije tako.

Tako smatram da su pojedinci više štetili nego pomagali, ali ne znam moralno uračunavanje, kao što se to radi na polju etike, ali mi je žao nekih koji su kao “zrno što je palo pored puta”, nekako dobro pošli, a dosta slabo završili.

Kao da su postavljajući temelj za kratko vreme iskopali temelj ispod jednog ćoška ili jednostavno nisu završili plast tj. stog i ostalo je godinama da prokišnjava odnosno zakisiva i seno je izagnjilo, sagnjilo.

Kako to vidimo. Nema njihove dece ni unučića ni blizu naših hramova tj. hramova koje su njihovi dedovi, (ne pradedovi) nego dedovi podizali.

Nisu svi tako pogrešno radili, ali avaj niti od ovih, niti od onih nema unučića da se venčavaju ili krštavaju u našim srpskim hramovima.

Pre par godina, teško sam utanačio vreme da njegovom ocu odslužim godišnji parastos. Nema vremena onda, pa pomeri, pa tada nema vremena….

Odslužih parastos i razgovaramo. Nije religiozan. Nije to za njega ništa, ali pošto je to želeo njegov pokojni otac, hajd’ da mu ispuni želju. Ima šestoro dece nekrštene, ali nema nameru da ih krsti.

Ima dosta propusta od svih nas, pa i popova, ali sam hteo ovde da naglasim propust onih prvih koji su nešto pozitivno i uradili na samom početku , a posle…. posle su okrenuli koplje naopako.

Posle su tražili da ne plaćaju parohijal ili bar u pola, kao u klubovima što se plaća članarina. Ravnali su se po klupskim merama. Da dobiju besplatno kalendar, da imaju razne povlastice i da im paroh besplatno obavlja molitve, jer su oni – članovi.

Znao sam da im odgovorim ovo-ono, a onda sam im dodavao “ako te budem opojavao dobićeš svu molitvu, ali neću o tebi da govorim, jer si bio polučlan”…

Ne kažem da će naši unuci dolaziti. Ne kažem ni da neće. Ne kažem da naše valja, a da njihovo nije valjalo ništa.

Dakle, uvek treba da se čuvamo kako ne bi ličili na onu kravu koja daje dosta mleka, pa se nogatne i sve prospe.

Neka Gospod bude sa svima nama. Amin.

Original Article